Tomislav Marijan Bilosnić: Put u Kotare, 3000 godine Za dar, Zadar, 2014.

Tomislav Marijan Bilosnić

Piše: dr. sc. Igor Šipić

U jednom od svojih putopisa zapisao sam: „Čovjek podsvjesno artikulira nešto što se riječju i mišlju ostvaruje u dimenziji svetog kao kulminacija sinergije crpivog i same prirode. Zato pjesnik mora hodati, neprekidno hodati, hodočastiti, prostor je njegova sudbina.”

U tom ozračju koraci Tomislava Marijana Bilosnića izazov su svakom zvuku koji se Ravnim kotarima širi nečujan, filozofski neoštećen, etnografski i etnološki nenagrđen, nezagađen kontemporalnošću. Takvu bibliofilsku osjetljivost spram prostora u stanju je prepoznati samo uho pisca uvijek gladnog seksagezimalne aktualnosti. Za njega, naime, ne postoji ništa dok se krug ne zatvori. Zanos, s kojim na svako svoje domicilno pohođenje polazi, i ponos, s kojim se vraća pod višestoljetnu svoju murvu, daju mu pravo na glazbenost čudotvornih izvedbi povijesnosti. A možemo li mi drugačije stupiti na svijet?

Tko nije u kabao skupljao kišnicu taj ne može razumjeti tu filantropsku književno-likovnu zbirku hodočasnika-istraživača, feljtoniste i kroničara, koji će podići kamen i pod njim čovjeka odvojiti od političke povijesti, e da bi začuo: „spoznaj sebe” i „ničeg previše” (pisalo je na ulazu u Delfe)! Nisu li to dva bazena iz kojih se geosvjesnost crpi u svojoj matričnosti smjera? Čovjek je išao oduvijek za suncem, ali što ako je obrnuto, što ako je išao ususret suncu? Ravni kotari su tada centar svijeta! Jer, povijest kartografije nas uči – geosvjesnost nije nastala u „znanstveno” doba. Sustav pak oblikuje krug beskonačno se ponavljajući. Samosličnost leži u činjenici da u sebi sadrži svoju točnu kopiju, skrivenu duboko unutar njega. Upravo to obilježava Bilosnićevo terensko uporenje, djelovanje kojim će pojašnjavati Lorenzov teoretski kaos pronalazeći u svemu prirodnom temeljni poredak u samo naizgled nasumičnim podatcima. Kaos zapravo za njega i nije teorija, već koncepcija koja se zbog svoje kompleksnosti ne može smisleno odvojiti od ostatka dinamike. Stoga nam pokazuje kako se jednostavan sustav može ponašati kompleksno, a zatim kako se u kompleksnom sustavu doista može javiti jednostavno ponašanje. Na takav način, impregniran u svojoj samobitnosti, osjetno je ovisan o početnim uvjetima, poznatom leptirovom učinku – što se to promijeni u Zemuniku Donjem kad leptir zaleprša svojim krilima u Japanu?

Naslovnica Bilosnićeve knjige putopisa Put u  KotareI sve je dobro dok traje kaos, nonsens je da problemi počinju s uvođenjem reda. Svaki puta kad našu povijest piše Hrvat, ona je drugačija (od aktualne). Zbog čega, pitamo se!? Arhivska građa, temelj znanstveno-istraživačkog rada, svoju povijest najčešće blagoslivlje onom da „povijest pišu pobjednici”. Naprosto nas sili potražiti druge modalitete i puteve opstanka vlastitog bića. Geopolitički, Hrvatska je brutalno izmanipulirana zemlja, geografski izmarginalizirana do besvijesti. Otud valjda i šutnja na sva bilosnićevska djela u kojima je geosvjesnost kontrolirana geometrijom obrasca, sofisticiranim matematičkim uzorkom kaosa. I, odjednom, sve su stvari povezane. Bilosnić pronalazi put do tisuća i tisuća samosvojnih stranica interesa, viđenja, analize, provjere, slućenja, intonacije, izvedbe, doticaja, doživljaja, razgovora, gaženja, plovidbe… Nije mi poznato da je još netko s ovih prostora spriječio takav red!

Najveću i neoprostivu grješku bismo načinili, ponavljajući ju, ako bismo dopustili ovom tekstu da sklizne u razinu puke stabilnosti. U kritici se naprosto moramo izreći. Paljenjem knjiga dolazimo do kraja civilizacija. Književnik nikada nije bio potrebitiji hrvatskom entitetu, narodu, njegovom identitetu, tradiciji i baštini, njegovoj djeci. Hrvatskoj državi nikada više nije bio nužniji nož u leđa od podmetanja prsiju da bismo shvatili književnika koji hoda svojim povijesnim prostorima. Poput otoka izudaranih morem starih Hrvata. Lijepi je to podražaj za trajan ravnokotarski obrazac sinklinalne povijesti i površinskih tragova nesuvisle borbe. Bilosnić im ne prilazi s motrišta jedinog ranjivog mjesta. Sloboda intelektualca je upravo toliko široka. Nitko ne može znati kad će nedovršenost postati nova makadamska cesta. Jedan oblak može ponijeti kiše koliko i jedan običaj može komprimirati tradicije i vještine.

No zašto uopće ovakav pristup pogovoru knjige koja je literarno dragulj, historiografski pak samica, kazamat za one što u svojim apatridskim osjećajima nisu u stanju prepoznati potencijale neovisnosti i slobode? Stari rudnici su iscrpljeni: Mediteran, Ilirik, Ravni kotari (u širem kontekstu privlačenja – Zadar, Nin, Pag, Velebit), guše se u svojoj nemilosti, komercijalizirani, tek žive u sjećanju. U potrazi za izgubljenim zavičajem sve je više nestalih. Stoga je Bilosnićev ukupni res gestae osuda povijesnog defetizma, nemogućnost da se jedno zdravo, čilo kameno tijelo izrazi pesimizam uma. Prostor je za njega način da ishodi svoj „izlaz na more”, vječiti san čovjeka o susretu civilizacija. Naprosto, uz to što su pogubne, dosadne su te globalističke tendencije, bez uzbuđenja civilizacijske potrebe, bez mirilâ, tragova utvrda, iskopa, bez riječi! Šutnja će vjerojatno jednom postati zaglušujuća.

Završno, moj citat iz Ližnjanskih zapisa: „U velikoj ložnici mi nikada nećemo otkriti prebivalište onoga tko nas ne može čuti, ali sebi možemo osigurati dostojanstvo malog groba.” „Jednom zauvijek ležat ćemo zajedno” – kaže jedan stih Tomislava Marijana Bilosnića. Zauvijek će ostati počast Domovini.