Po tko zna koji put HRT je organizirao raspravu na temu dužničke krize vezane za tečaj Franka. Isto tako su po tko zna koji put svi gosti nudili riješenje, ali doista nitko nije ponudio riješenje!

tihomir-j13111Problem je u raspravi bio vrlo jednostavan, sa kog stajališta se želi promatrati ova kriza i temeljem toga nuditi riješenje. Naime, ova kriza se može promatrati kao monetarni, socijalni i pravni problem! Sto ga su različitosti u stajalištima rješenja i bila bez ikakve vizije i rješenja. Jedini koji nije bio uopće zainteresiran za riješenje bili su Zoran Bohaček i HNB. Naime Bohaček je bio jedini kojem je sadašnje „ne riješeno” stanje posve KORISNO! Sa druge strane, Vujčić je ostao dosljedan svojoj NE zainteresiranosti za monetarnokreditnu politiku koju vodi u državi Hrvatskoj.

Na samom početku dr. Jurčić, je izrekao stajalište kako je valutna klauzula dobila ulogu novčarske, odnosno monetarne politike, drugim riječima inozemna valuta kreira novčarsku politiku Hrvatske. Takva tvrdnja je u biti djelomice točna, ali ne potpuno.

Naime, uvijek se zaboravlja razlog zbog čega su skupa i Hrvatska i međunarodne financijske institucije bile zainteresirane za uvođenje valutne klauzule. Bile su zato, jer Hrvatska i njezina valuta tek su stupali na svjetsku pozornicu novčanog kapitala, te je svim inozemnim institucijama trebala zaštita od mogućnosti vođenja financijske politike Hrvatske na način kako je to činila Grčka! Dakle, svi mogući deficit u trajanju zauvijek!

Istodobno, država Hrvatska se tada doista trudila pokazati svima, a i vlastitoj javnosti, kako je odgovorna institucija i nije poput bivše države. Isto tako ne treba smetnuti sa uma i želju ondašnjih vlasti da Hrvatska čim prije postane članicom EU. Zato je valutna klauzula bila upravo put ulaska u novčarsku uniju koja je tada bila pripravljana u EU. Stoga kada je Euro uspostavljen, Hrvatska je s valutne klauzule prema njemačakoj Marki, brzo prešla na klauzulu prema Euru. Naravno, druga je stvar sada što su sve dosadašnje hrvatske vlade vodile istovjetnu financijsku politiku kakvu je vodila i Grčka, odnosno svi mogući deficiti na dugi rok!

Međutim, ono što je jedan pravnik, gospodin Kregar smetnuo sa uma jeste pitanje zašto je dopušteno i tko je uopće dopustio vođenje kreditne politike vezano sa bilo kojom drugom klauzulom, kad je JEDINA SLUŽBENA KLAUZULA PREMA EURU! Nitko ni od ostalih nazočnih, pored gospodina Kregara nije se tog pitanja sjetio!

Jedino pitanje koje je bilo negdje u „blizini” navedenog, bilo je ono već poznato javnosti, koliko je doista odobrenje kredita bilo doista vezano za valutu Franak. Naravno, pitanje je bilo besmisleno, jer je već i pticama na grani jasno da Franak nije imao nikakve veze niti sa jednim jedinim kreditom! Tečaj Franka bio je samo „igrica” za guljenje dužnika! Naravno, Bohaček je izbjegavao to pitanje, ali se zato usredotočio na „minimiziranja” štete po dužnike.

Stoga je svo vrijeme baratao sa nekim mizernim postotcima kako bi upravo sve skupa prikazao kao „ne bitno” i bezraložno uzrujavanje dužnika!
Kada je u pitanju kamatna stopa na koju su se dužnici požalili, onda tu treba biti vrlo jasan. Kada je vlada „zamrzla” tečaj Franka, tada su banke iskoristile svoju mogućnost nadoknade priljeva tečajnih razlika kroz uvećanje kamatnih stopa! To jasno potvrđuje nakanu svih banaka da se NE žele odreći visokih kunskih profita koji su trebali biti prigrabljeni kroz promjenu tečaja Franka. Naravno, to samo još jednom i potvrđuje da su bankarski interesi sa kreditima vezanim za tečaj Franka od početka bili LIHVARSKI i da su na LIHVARSKOM odnosu prema dužnicima ostali sve do danas.

Razlog zbog čega to treba tako shvatiti nalazi se u jednostavnoj činjenici. Gospodin Bohaček pozivao se na kamatnu stopu Euribor. Euribor je međubankarska kamatna stopa između vodećih banaka EU. Upravo te kamatne stope su IZNIMNO niske! Pa se TRENUTNO kreću od -0,066% za 1 mjesec do 0,163% za 12 mjeseci! Dakle, spominjanje Euribora bilo je samo LOŠE traženje IZGOVORA, a nazočni i gledatelji su trebali biti impresionirani samim spomenom Euribora.

Najinteresantniji je bio Radimir Čačić, a čija je nazočnost bila posve NE jasna? Niti je Čačić stručnjak u akademskom smislu, a niti je profesionalac iz bankarskog sektora? Za pretpostaviti da je HRT „doživio” njegovu „donatorsku sklonost”.

Čačić je prvo okrivio dužnike što su potpisivali lihvarske ugovore, što je besmislica! Onda dužnike „opravdavao” tako što je na lihvarski ugovor nasjeo i sam ministar financija RH! Što je dakako isto tako besmislica, pa zar prosudba ništetnosti jednog ugovora može ovisiti o tomu koja osoba s koje dužnosti je potpisala takav lihvarski ugovor!? Konačno, ono što je bilo još NAJSMJEŠNIJE, što je Čačić nudio slično riješenje kao „živi zid”, a to je tiskanje novčanica i stvaranje hiperinflacije, koja bi bila raspoređena na 20 godina, pa se tobože ne bi ni osjetila!

Stoga hajdemo još jednom na srž problema i jedino moguće riješenje, a o čemu sam već bezbroj puta pisao za kreditne dužnike vezane tečajem Kune prema Franku.

1. Svaki kreditni ugovor koji se koristi bilo kojom drugom valutnom klauzulom mimo Eura mora se sudskim pravorijekom proglašen NIŠTETNIM! Zato, jer je Hrvatska država usvojila samo Euro kao valutnu klauzulu u vođenju kreditne i novčarske politike Hrvatske.

2. Svaki kreditni ugovor koji se temelji na rastu zaduženja glavnice duga svakog kreditnog dužnika koji redovito izvršava plaćanje svog kreditnog zaduženja je LIHVARSKI i mora biti sudskim pravorijekom proglašen NIŠTETNIM! Ne vezano je li takav ugovor vezan valutnom klauzulom ili ne!

3. Svi kreditni ugovori koji su ugovoreni sa valutnom kaluzulom sa tečajem Kune prema Franku, moraju biti preračunati prema Euru sa danom ugovaranja. Sve mjesečne rate moraju biti utvrđene u eurskom iznosu i obračunate po tečaju na dan plaćanja i sa pripadajućom kamatnom stopom isto tako na dan plaćanja. Ukupan iznos tako izvršenih isplata usporedio bi se sa ukupnim iznosom dosadašnjim isplata kredita, utvrdila razlika i umanjili preostali iznosi plaćanja.

4. Ponuđeno riješenje je jedino moguće, jer bi time dužnici bili ponovno sposobni plaćati svoje kreditne obveze. Dužnici ne bi bili niti pokradeni, jer ozbiljnijih promjena tečaja Kune prema Euru NIJE bilo! Banke ne bi bankrotirale niti izgubile pripadajuću kamatnu stopu, ali bi izgubile već prisvojeni lihvarski ekstra profit!

5. Svaki drugi postupak vodi do bankrota dužnika, banaka i države. Zato što dužnici jednostavno ne mogu dalje izvršavati svoje kreditne isplate. Banke će bankrotirati, jer vrijednost imovine za koju su odobreni krediti daleko je ispod sadašnjih kreditnih zaduženja. Država će bankrotirati, jer je ona donijela odluku o zamrzavanju tečaja, pa samim time na sebe preuzima odgovornost isplate akumulirane vrijednosti tečajnih razlika i čiji je ukupni iznos već sada viši od vrijednosti novčarskih pričuva države Hrvatske u HNB-u!

6. Kreditni dužnici čiji su krediti vezani za tečaj Kune prema Euru, ali koji su došli u ne mogućnost isplate svojih mjesečnih rata zbog gubitka posla ili propasti vlastitoga obrta moraju snositi sami odgovornost. Eventualni dogovor sa bankama daleko više ovisi o dobroj volji banaka.

Naravno pitanje koje se nameće samo po sebi, može li konačno gore obrazloženo stajalište doći do mjerodavnih, ili bar do „mainstream” medija? Vrlo teško, jer „mainstream” mediji ne pružaju nikome šansu tko nije „donator” i poseže za donacijom sa „ljevicom”!

Dr. Tihomir Janjiček