Made in Hrvatska u Kerempuhu 21 03 2015 foto Višnja Serdar

‘Made in Hrvatska’ u Kerempuhu kao metafora stanja društva (foto)

Made in Hrvatska u Kerempuhu 21 03 2015 foto Višnja Serdar

Gradsko satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb
Nova predstava: u petak, 10.04.2015., u 20 sati

foto-galerija75 foto: Višnja Serdar (s predstave 21.03.2015.)

Predstava Made in Hrvatska novi je autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić, redateljsko – dramaturškog dvojca koji se na daskama kazališta Kerempuh po prvi puta predstavlja u sasvim novom izdanju. Ova satira o kulturno-političkoj stvarnosti u kojoj je podobnost često važnija od kompetencija, u kojoj se sposobnosti procjenjuju po pripadnosti stranačkim listama, a poslovi dijele po principu vraćanja starih dugova, pokušava detektirati što sve stoji iza onoga što nam se često servira kao prvorazredna hrvatska kultura. Događaj otvaranja novog multimedijalnog centra MuMu Centra, smještenog u središtu Zagreba, te sufinanciranog iz Europskih fondova, na scenu donosi niz karaktera. U restoranima ili uredima, u zahodima ili pak na Sljemenu susreće se kulturna, politička i crkvena elita koja daleko od naših očiju donosi odluke o tome što pripada kulturi, a što ne. Za redatelja otvaranja velebnog centra izabire se Mirko Perinić, redateljska zvijezda 90-ih, miljenik dijaspore sumnjive prošlosti, čije vrijeme ponovno dolazi. Namjera da se otvaranje pretvori u nacionalni spektakl par excellence, iz dana u dan sama se u sebe urušava Mirkovom uznapredovalom hipohondrijom, ali i njegovom očiglednom nesposobnošću. No u cijeli projekt uloženo je jako puno novaca, u njemu sudjeluju zvijezde, a tu je i predstavnik europskog monitoringa koji o svemu mora napisati podrobni izvještaj, iako se sve polako pretvara u spektakularnu katastrofu koju zidine velebnog centra ne mogu izdržati. Ova predstava pokušaj je sondiranja svih onih kulturnih političara, nesposobnjakovića, podobnika, ulizica, kvazi talenata, seksualnih predatora i ostalih koji čine histeričnu menažeriju hrvatskog političko – kulturnog ringišpila, te o onima koji se na tom ringišpilu svakodnevno okreću ni ne znajući da to čine.

Made in Hrvatska u Kerempuhu 21 03 2015 foto Višnja Serdar 17

Zemlja u kojoj živimo svakodnevno strahuje za vlastitu egzistenciju, grčevito se pokušava uhvatiti za bilo kakvu ideologiju, amnestirati bilo kakvu nepravdu i lažna obećanja i bezglavo se identificirati s razno raznim parolama. Istovremeno pokušava opravdati svoj novostečeni status članice Europske unije, ni sama ne znajući kako da to zapravo učini. Klanja se europskoj strogosti, ali potajice gunđa i negoduje. A njena velika europska majka i sama nekako tone, osiromašena, devastirana, korumpirana, svojim lažima polako zatvara sjajnu sliku koju je gradila cijelo stoljeće. Satirički pogled na takvo stanje stoga zaista jest privilegirani pogled jer dozvoljava svakodnevne, male, osobne katarze, koje nas možda mogu očuvati i barem na trenutak osloboditi tereta realnosti.

Predstava Made in Hrvatska pokušaj je prodora u kulturno – političke realije u kojima nas češće procjenjuju po podobnostima nego kompetencijama, u kojima su pozivi na stranačke liste svakodnevica, a poslovi se dijele po principu vraćanja starih dugova ili dobro odigranih političkih poteza. Njeni likovi i radnja pripadaju fikciji, ali njen je kontekst u potpunosti realan, potenciran do krajnjih granica, na trenutke radikaliziran i hipertrofiran do te mjere da svoje aktere pretvara u životinje. U centru grada Zagreba otvara se fantomski multimedijalni Mu-Mu centar, sufinanciran iz Europskih fondova, prvi veliki kulturni projekt novoizabrane Gradonačelnice. Otvaranje te velebne zgrade mora biti prvorazredna svečanost, čija se režija povjerava Mirku Periniću, redateljskoj zvijezdi 90-ih, miljeniku dijaspore sumnjive prošlosti, čije vrijeme

ponovno dolazi. U restoranima ili uredima, u zahodima ili pak na Sljemenu susreće se kulturna, politička i crkvena elita različitih ideoloških predznaka koja daleko od naših očiju redefinira pojam kulture, stvara vlastite popise velikih djela i umjetnika, te spremno ono što pripada kulturnoj baštini instrumentalizira i pretvara u oruđe, sada već do perverzije žuđenog, nacionalnog identiteta. Namjera da se otvaranje pretvori upravo u nacionalni spektakl par excellence iz dana u dan sama se u sebe urušava. No u cijeli projekt uloženo je jako puno novaca, a tu je i predstavnik europske delegacije koji o svemu mora napisati podrobni izvještaj, iako se sve polako pretvara u spektakularnu katastrofu koju zidine velebnog centra ne mogu izdržati. Ova predstava pokušaj je sondiranja svih onih kulturnih političara, nesposobnjakovića, podobnika, ulizica, kvazi talenata, seksualnih predatora i ostalih koji čine histeričnu menažeriju hrvatskog političko – kulturnog ringišpila, te o onima koji se na tom ringišpilu svakodnevno okreću ni ne znajući da to čine.

* Iako predstave koje radimo nikada javno nikome ne posvećujemo, Made in Hrvatska posvećujemo svojim roditeljima, ljudima koji su nas učili da se svijeta ne treba bojati, nego da ga treba mijenjati. Među ostalim i zbog njih danas imamo privilegiju da govorimo otvoreno, kritički i bez zadrške. (Anica Tomić i Jelena Kovačić)

Made in Hrvatska u Kerempuhu 21 03 2015 foto Višnja Serdar 3

Druga strana humanosti

Kao stalni dramaturško – redateljski dvojac, tek povremeno s kormilar(k)om, Anica Tomić i Jelena Kovačić postale su u nepunih osam godina profesionalnog, ali petnaestak sveukupnog rada u kazalištu, nezaobilazna imena novije domaće kazališne zbilje. Već su na mapi važnih autorskih opusa i rukopisa, a i dalje u programima gotovo svih aspiranata na ravnateljske pozicije važnijih domaćih kazališta. Drugim riječima, ne previše nove, a još ne okamenjene i/li kompromitirane, Anica Tomić i Jelena Kovačić su kao dvostruka zavojnica čija mapa još ni izbliza nije završena, ali i ne može biti jer djevojke su, zaboga, tek na početku!. Tome se obično dodaje i da moraju još puno naučiti, s obzirom da je u domaćem kazališnom okruženju svatko još uvijek mlad dok ne postane – previše star. Prijelomni je to trenutak u karijeri, o kojem treba dobro razmisliti i koji treba pažljivo obilježiti. Na primjer, predstavom u Satiričkom kazalištu Kerempuh, debitantskom u žanru i lokaciji.

Satira ipak, kao ni biranje kvalitetnih predložaka, nije potpuno strana radu Anice Tomić i Jelene Kovačić. Uzme li se u obzir i neke nezagrebačke predstave, drukčiji pogled na zbilju i njezino predstavljanje iz pomaknute, ali lako prepoznatljive vizure, sastavni je dio njihovog postupka. Kad je riječ o iznimno angažiranim predstavama sa snažnim, bolnim i nažalost aktualnim temama, ali i kad je u pitanju didaktična igra u radovima nominalno namijenjenima djeci. Svojom prvom predstavom u otvoreno satiričkom kontekstu, autorice otkrivaju svoju drugu stranu samo onima koji njihove prijašnje radove nisu gledali, ili u njima nisu željeli vidjeti sve.

Snažni humanizam, doveden naizgled do pamfletske otvorenosti, ali zapravo toliko obilježen kontekstom da iz njega može tek priviriti, jedno je od osnovnih obilježja njihovog kazališnog rada. Nije slučajno prva profesionalna suradnja Anice Tomić i Jelene Kovačić bio upravo rad s tekstom, točnije zbirkom tekstova, Thomasa Bernharda. Ohlađeni, izvještajni stil te zbirke nečovječnosti poslužio je za raspisivanje minimalnim, ali efektnim sredstvima. Slično se nedugo nakon dogodilo i Velikoj bilježnici Ágote Kristóf. Posebna stavka bila je Menažerija u riječkom HKD Teatru, još jedan autorski rad s bitnom inspiracijom Staklene menažerije Tennesseeja Williamsa. Ta je predstava definirala velik dio poetičkog repertoara ovog autorskog tandema: istodobnu vjernost predlošku i interpretativne hijate, naizgled nepovezane ili nemotivirane, ali duboko strukturalno vezane uz problematiku i, što je važnije, intenciju predloška.

Bez obzira je li riječ o povratku ekspresionizmu iz uredne postmodernističke čistine, pop ekscesu unutar uzorno skrojene strukture ili tek inzistiranju na trenutku koji daje osjećaju dovoljno vremena da proradi, predstave Anice Tomić i Jelene Kovačić odlikuje isti sklop odanosti i otpadništva, pravovjernosti i rebelije. Takav pristup, definiran već prvim profesionalnim radovima, vidljiv je i u njihovoj Ledi nagrađenoj na Marulićevim danima, ali svejedno i dalje kontroverznoj inačici Krležine glembajevske komedije jedne karnevalske noći. Na isti način čitana kao i Bernhard ili Williams, predstava je podijelila publiku na način koji je i radu redateljice i dramaturginje dao novi zanos i značaj.

S druge strane, nije baš da se u međuvremenu nije događalo ništa. Nekoliko zaista vrhunskih predstava za djecu, Dječak Ivek i pas Cvilek u Čakovcu i Did i repa u Splitu, ili za malo starije, poput didaktično – empatičnih Ovo bi mogla biti moja ulica u ZKM-u i Ana i Mija u Kazalištu Mala scena. Sve su nagrađene i nagrađivane, toliko da se neke među njima može proglasiti i festivalskim uspješnicama, s obzirom da su u domaćem kontekstu odradile prepoznavanje specifičnog autorskog rukopisa koji nastaje dubinskim istraživanjem teme i konteksta, bilo to maloljetničko nasilje i poremećaji prehrane ili odnos prema drugima i drukčijima.

Usporedba predstava za djecu i onih navodno ozbiljnijih za nešto starije gledatelje, upravo je u slučaju Anice Tomić i Jelene Kovačić i više nego podatna, pa i potrebna. Nemoguće je, naime, makar i skicirati kazališni portret ovog suradničkog para bez obje sastavnice, odijeljene produkcijskim, žanrovskim i drugim odrednicama. Naizgled paradoksalno, ali pankerska irokeza mladića u Ovo bi mogla biti moja ulica ne dobiva svoje puno značenje bez tradicionalnih napjeva iz Dida i repe, anoreksija Ane nije razumljiva bez usamljenosti dječaka Iveka, kao što i Bernhardovi slučajni antijunaci pravi odjek svojih zločina imaju u konkretizaciji verbalnog nasilja Krležine Lede. Takvi spojevi u jednom opusu koji je još daleko od svoje zatvorenosti, ali je već sasvim dostatno razvijen da je lako pratiti njegove sinergije i utjecaje, ne govore u prilog uobičajenoj tezi da je riječ uvijek o jednoj te istoj predstavi, jer se tako nešto za ovako razvijen i raznorodan niz nipošto ne može tvrditi, nego da je svim tim različitim projektima potka zajednička, svediva na liniju humanosti prepoznatljivu gotovo podjednako u izboru tema kao i u njihovoj najprije dramaturškoj a onda i scenskoj obradi.

Umjesto snažnih slika ili zaglušujućih poruka, koje nerijetko kazališni čin ostave u drugom planu, predstave iz radionice Tomić – Kovačić uvijek imaju tu humanu, duboko zainteresiranu notu, koju scensko događanje, u kojem god registru na koncu predstavljeno, nepogrešivo emitira. Bile to manje, komorne predstave kakva je bila Oprostite, mogu li vam ispričati…? u ZKM-u, umetnute poput Kuge u Didonu i Eneju/Smrt u Veneciji, ili manifestno panoramske po dubini i širini obuhvata kao Ovo bi mogla biti moja ulica, njihov je primarni interes čovjek uhvaćen u vrtlog – ljudi. Taj vrtlog može biti obijesan, frustriran, čak i animalan, ali je prezentiran kao ispad iz sustava u kojem ipak vrijede univerzalna ljudska pravila, humanost i briga za druge.

Logično je stoga očekivati i da će scensko rješenje hrvatskog kulturnog vrtuljka, ponuđeno u novoj predstavi Satiričkog kazališta Kerempuh, biti razumljivo kao još jedan prilog toj Tomić – Kovačić primijenjenoj humanistici. Satira, vudialenovska ili tomić-kovačićevska, samo je filtar koji prikazanoj zbilji daje nijansu humora u ionako tragikomičnoj zbilji. Kazalište je vježba iz prepoznavanja, a njegov govor može biti i iskreniji ukoliko se približava roktanju, njakanju, lajanju i kokodakanju. Ako su u dosadašnjem radu zbilju opisivale na ljepši način, Anica Tomić i Jelena Kovačić u Kerempuhu imaju priliku pokazati i ono što se ranije nisu usudile, ili jednostavno nisu željele, i berhardovski pljunuti u svoje gnijezdo. I ovoga puta publici će trebati rupčići, ali ne kako bi zadržali ono što iz nosa i očiju izlazi nego ono što će u njih ući, s pozornice i sa sjedala pored. U kazalištu možda malo i smrdi, ali je toplo! (Igor Ružić/Kazalište Kerempuh)

Made in Hrvatska u Kerempuhu 21 03 2015 foto Višnja Serdar 65Made in Hrvatska u Kerempuhu 21 03 2015 foto Višnja Serdar 75

Akademija art Zagreb

Najava 11. zaprešićke likovne kolonije “Matija Skurjeni” 2019, 25. svibnja

Ovogodišnja, 11. po redu, zaprešićka likovna kolonija "Matija Skurjeni" 2019. održati će se u prostoru Kluba ZAPREŠČAN, ulica bana Josipa...

Međunarodna likovna kolonija mladih u Ernestinovu

U vrijeme proljetnih praznika u Ernestinovu nedaleko od Osijeka, inače poznatom po kiparu Petru Smajiću i Kiparskoj koloniji, održava se...

Donna Vekić u 2. kolu Stuttgarta

Najbolja hrvatska tenisačica Donna Vekić (WTA - 25.) plasirala se u osminu finala WTA Premier turnira u Stuttgartu U dvoboju...

Šestu godinu zaredom Erste banci dodijeljen certifikat Poslodavac Partner

Certifikat Poslodavac Partner, prestižno priznanje za izvrsnost u upravljanju ljudskim resursima koje dodjeljuje tvrtka SELECTIO, i ove je godine dodijeljen...

Najveća umjetnička instalacija u Austriji prekrila zgradu bečke vijećnice

U okviru radova na sanaciji fasade bečke gradske vijećnice (Rathaus) srednji toranj zdanja sa svojih 98 metara visine od sredine...

MEĐUNARODNI ORGULJAŠKI FESTIVAL 13. Ars organi Sisciae

Glina, Sisak, Petrinja, Sela, Martinska Ves, Voloder, Ivanić-Grad od 4. do 12. svibnja Ukoliko trebate prijevoz na otvorenje festivala organiziran...

Novo