SOLANGEU režiji Blanke Bukač Krznarić koja potpisuje i sve ostale segmente realizacije, gostovat će predstava Solange, zamišljena kao nastavak drame Jeana Geneta Sluškinje.

U ponedjeljak 9. ožujka u Velikoj dvorani HNK Zadar gostuje Kazališna trupa Losos.

Autorica, redateljica, izvođačica, scenografija, kostimografija, oblikovanje svjetla, tzbor glazbe, snimka vatre: Blanka Bukač Krznarić, dipl. dramska umjetnica

SOLANGE (SUNČANA)

Iluzije. Snovi. Sanjati.

Sanjati kao sluškinja o moći i o ljepoti gospodarice.

Sanjati iza paravana u Gospođinoj spavaćoj sobi ili na Gospođinom balkonu.

Sanjati znači i sanjati samoga sebe.

Snovi su ogledalo u koje se možeš pogledati i u njemu ništa ne vidjeti.

Zato trebaš nekoga tko će te sanjati.

To je isto kao da bi se sam sanjao u toj osobi.

Ako te nitko ne sanja, onda si apstrakcija.

Apstrakcija možeš ostati i ako te netko sanja.

Tko namjerno sanja, taj ne vidi ili ne želi vidjeti.

Vidjeti je teško i kad ne sanjaš. Tada možda namjerno spavaš.

Trebalo bi naučiti gledati za vrijeme spavanja.

Nitko ne želi biti apstrakcija, jer je to skandal.

Zato se apstrakcija pretvara da to nije. Pretvara se i pred samom sobom.

Imitira samu sebe. Postoji li kraj tom pretvaranju, toj imitaciji života?

Poznajete li gospodina Geneta? Ah, tko ga već sve nije tražio na ovom svijetu! Dozvolite mi da vas podsjetim na njegovo remek-djelo, dramu “Sluškinje” koju je napisao 1947. inspiriran stvarnim zločinom. Nositeljice radnje su sestre Solange i Claire i njihova gospodarica, bogata, svemoćna Gospođa. Sestre u svom životu nemaju drugog izbora osim da rade kao Gospođine sluškinje. U službi su već deset godina. U njihovom životu postoje još samo duboka bol, praznina, očaj, ogorčenje, svakodnevna poniženja, mržnja, ljubomora i frustracije: pustinja u kojoj su mržnja i ljubomora prema Gospođi, začudno, njihova jedina oaza. Oaza duha, jer Gospođa gotovo da i jest cijeli njihov svijet, ali i zaštita i paravan od vanjskog, stvarnog svijeta. Mržnja i optužbe oblikovale su cijelu paletu negativnih emocija i stanja koja su ih deformirala, pa se opet vratila svome izvoru: njima samima. Sluškinje besmisao svoga postojanja ispunjavaju igrom i tako razvijaju drugu, višu razinu međusobne komunikacije koju postavljam u odnos prema danas sveprisutnoj, digitalnoj instant komunikaciji. Odnos dviju sestara je složen. Neuspjeli pokušaj ubojstva Gospođe još ga više dramatizira i naglašava. Očaj zbog tog neuspjeha prisiljava Claire na samoubojstvo.

Na Gospođinom krevetu leži mrtva Claire. . .

Slijedi nastavak drame “Sluškinje”, monodrama SOLANGE:

Solange je upravo izgubila svoju sestru, ostala je potpuno sama. Očekuje dolazak Gospođe i Gospodina sa policijom. Policija dolazi zato što su sestre lažnim optužbama Gospođinog ljubavnika strpale u zatvor. Solange se pomno dotjeruje. Nakon kratkotrajnog smirenja kroz naučenu igru imitiranja Gospođe, kroz sjećanja, analizu, samo-ispovijed i pranje nogu, opet počinje paničariti. Da bi pobjegla od panike i tjeskobe, ona ponavlja obred. Upravo u obredu iz kojeg je i nastalo kazalište, u posvećenoj igri Solange opet pronalazi svoje trenutno utočište.

Blanka Bukač Krznarić o ‘Solange’:

Ne istražujem samo poremećenu psihologiju, narušene međuljudske odnose, duševni, emocionalni i mentalni poremećaj, nego i samoću i žrtvu. Samoća je individualna, to je čudesna vlastitost koja nam se u današnje vrijeme, nažalost, nameće kao nužnost očuvanja naših integriteta, kao odgovor na legalno opravdanu pljačku naših pravih osobnosti.

Gospođa, samoća i njena veselost. Patnja podvojene ličnosti. Solange neurotično pokušava osloboditi se svoje mržnje prema Gospođi, mržnje koja joj je zatrovala život i koja je ubila njenu sestru. Kad zamišlja da ubija Gospođu, ona nesvjesno pokušava uništiti jedan dio same sebe. To je dio kojim se odavno poistovjećuje sa Gospođom. Claire, njena pokojna sestra, napravila je istu stvar. Međutim Claire nije uspjela podnijeti pritisak, prazninu, bol i razočaranje svojim neuspjehom. Naime, nije joj pošlo za rukom nagovoriti Gospođu da popije otrovani čaj.

Gospođa kao da je ukrala jedan dio Solangeine osobe i zato je Solange manijakalno obožava
kroz svakodnevnu ritualnu igru.

Solange je zarobljena u svom, gotovo potpuno izgubljenom identitetu. Bolesna je od intenziteta frustracija. Iscrpljena je, jer je mržnja postala smisao njenog života. Ima li ona uopće izbora? Poslije smrti sestre ona više ne vidi budućnost. Dvije sestre imale su samo jedna drugu.
Jeli Solange osuđena na svetost?

Solange se može smijati iskreno i slobodno samo kao Gospođa. Gospođin smijeh je iskren smijeh. Sluškinja se smije histerično, isprekidano, grčevito. Njen smijeh je kao izubijan. To je smijeh rođen iz drame: poput krika boli.

Zbrka, nered, gomila odjeće razasute po sobi poput komadića materijalizirane mržnje. Solangeine emocije su poremećene, idu iz krajnosti u krajnost, oscilacije su učestale, sve intenzivnije i sve brojnije. Situacija na kraju izmiče kontroli. Solange ostvaruje svoju zamisao: napravi požar u stanu.

Uloga glasa od presudne je važnosti. Potrebna je cijela jedna tonska skala, možda čak i dvije, kako bi se izrazile sve te emocije, njihovi srazovi i previranja.Ovdje izranja slika džungle sa svim njenim stanovnicima koji zastupaju sve te emocije. Nažalost, nitko se više nije u stanju prepoznati u nikom. Svatko zauvijek ostaje zarobljen u svom zadanom identitetu ili čak u više nametnutih ili potrebito, nagonski stvorenih identiteta.

Sva Solangeina nastojanja su uzaludna zato što su apsurdna. U situaciji i u stanju u kojem se nalazi ona može još samo podmetnuti požar u stanu. Zarobljenica svojih nikad izliječenih trauma, zatvorena je u paklenom kavezu svoje patnje. Gubi zdrav razum. Njen um gubi moć da je na vrijeme upozori na greške, na pomake i na odmake. Odlučila je uništiti Gospođino bogatstvo zato što ga ne može naslijediti i na taj način opravdati svoju žrtvu. Nosi veo udovice sa bijelom ružom kao simbolom čiste, vječne ljubavi, ali izgovara tekst: “Kraljice u koroti nose bijelu haljinu.”

Veo udovice nosi zato što je Gospođa trebala postati udovicom, nakon što bi Gospodin završio na robiji.
Gospođa je profinjeni sadist. Obožava na vrhovima prstiju hodati, plesati po leševima sluškinja! “Bilo bi joj bolje da bude malo pažljivija, da si ne bi porezala nožice na komadićima tih razbijenih ogledala.”, misli Solange.

„Da, sluškinje su Gospođina razbijena ogledala, ali treba znati biti sluga”.

Solange se ne boji.

Bunda je zamišljena Gospođa zato što je njeno krzno nježno i fino, kao i ona sama. Uostalom, bunda je simbol više klase.

Solange svoje rukavice za suđe zamjenjuje čipkastim rukavicama. Vadi ih iz džepa bunde kojoj se obraća kao Gospođi u perverznom užitku zato što je plaši. Solange zna da su rukavice u džepu – to je igra preko već dvostruko odigrane igre. Zamišlja da davi Gospođu sa Gospođinim čipkastim rukavicama na rukama, nju, koja je tako mrzila njene rukavice za pranje suđa!

To je prizor gotovo svakodnevnog, zamišljenog, ritualnog ubojstva, prikladnog aktualnom trenutku u kojem se nalazi naše društvo. Zamišljajući da ubija Gospođu, objekt svoje mržnje, Solange izgovara i riječi:

„Ne, ne možete me uprljati. Sami nećete u nebo. Radije ću Vas otpratiti tamo, nego ostaviti svoju mržnju pred vratima!”

Ormar je mjesto zamišljenog zločina. Solange još uvijek pokušava svoje srce osloboditi mržnje, mržnje koja je umalo potpuno opustošila to ubogo srce. Previše je pod pritiskom, istovremeno razapeta između sestre i Gospođe. Ona zapravo osjeća sućut prema Gospođi, ali, naravno, i prema svojoj sestri Claire. Zato su njene suze iskrene, prave suze. Solange je jako voljela Claire. Solange voli i Gospođu. U jednom trenutku ona joj oprašta sve. Kleči na koljenima pred upaljenom svijećom. Zatim nastupa interval pravog ludila koje se javlja kao odgovor, kao reakcija na prejaki intenzitet bola i spoznaje. To je osjećaj zaslijepljenosti, osjećaj dodira zla.

Genetov osjećaj za moral povezan je s tim osjećajem. Živio je opsjednut velikom nesrećom, propašću koja prati tu zaslijepljenost, taj dodir.

Moja misija kao kompletne autorice predstave ‘Solange’ jest ukazati na apsurd suvremenog načina života, na besmisao postojanja svakog od nas ukoliko se i dalje uporno ustraje samo na profitu, na galopirajućem materijalizmu koji za sobom povlači sustavno duhovno, moralno i kulturno osiromašenje i propadanje, ubrzano nazadovanje ili bolje rečeno, nestajanje svega ljudskoga, nestajanje nas samih, naših identiteta, identiteta našeg društva, kulture i života kakvog smo ga nekoć živjeli u određenoj zajednici. Ukazujem i na borbu svih nas protiv nas samih, na unutarnje konflikte svakoga od nas kroz sve vrste pokušaja prilagodbe našoj turbulentnoj zajedničkoj stvarnosti.

Naše društvo je u posljednjem stadiju teške bolesti raspadanja, potpune dezintegracije. Svaka akcija, inicijativa i program uglavnom se pokazuju neučinkovitima, postaju i ostaju sami sebi svrhom.’

BLANKA BUKAČ rođena je u Zagrebu gdje je diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti, na odsjeku za glumu i apsolvirala na studiju francuskog i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. “Solange” je njena prva samostalna predstava u kojoj se okušala ne samo kao glumica nego i kao redateljica, dramaturginja, scenografkinja, kostimografkinja, kao oblikovateljica svjetla, rekviziterka, organizatorica, PR&marketing menadžerica i producentica.

“Solange” je igrana po sobama Akademije, na Festivalu studentskog teatra u SKUC-u (dvorana kina Forum, 18.1.2000.) Na francuskom je “Solange” izvedena na Međunarodnom kazališnom festivalu u Kraljevini Maroko, u Casablanci (rujan, 2000.) u zagrebačkom MM centru povodom Tjedna frankofonije (22.3.2001.) Gostovala je na Festivalu komornog teatra “Zlatni lav” u Umagu (31.7.2001.) Ponovno je igrana na francuskom u okviru Festivalskog kluba Samoborskih glazbenih jeseni (11.10.2001.) sa scenografijom dobivenom ljubaznošću Muzeja grada Samobora. Tijekom 2001.i 2002. sa “Solange” je igrala po Francuskoj (Besancon, Lyon, Dijon,Cannes, Marseille, Nice, Paris, Limoges od čega je najznačajniji nastup na Svjetskom kazališnom festivalu u Avignonu 2002. 4.4. 2002. Mamut scena GDK Gavella povodom 80-te godišnjice osnutka Francuskog Instituta u Zagrebu. 2010. – nastup sa ulomkom iz „Solange” na audiciji za stalni angažman u Gradskom kazalištu mladih Split, 28.9.2010. 2011.- pokušaj nastupa u Baškoj na Krku 2012. – nastup u Europskoj noći kazališta, osmislila projekt „Solange – Tesla” 2013. – inicijativa „Kazalište u kvartu”, 23.11.2013. Mjesni odbor Špansko sjever Europska noć kazališta, 16.11.2013. (Mjesni odbor Špansko sjever) AKC Medika, Filmski studio 4.4. 21.5. i 5.6. ( hrvatske izvedbe ) pokrenula inicijativu „Kazalište u svakom kvartu”, nastupi u dvorani KLA Malešnica (Mjesni odbor Malešnica – hrvatske izvedbe), KSET, 18.2.2013. ( francuska izvedba )
2014. – u okviru vlastite inicijative „Kazalište u svakom kvartu” 28.1. u AKC Medika, klub Attack i 31.1. u Noći muzeja, za otvorenje Predvečerja Noći muzeja 2014.
19.12. 2014. na 17. Međunarodnom kazališnom festivalu FAKI