Kako nas politicari vuku za nos

paris politicari 1

Povorka solidarnosti šefova država u Parizu bila je inscenirana u sporednoj ulici

paris politicari 1

Svijet su obišle fotografije na kojima se vidi masa ljudi kako marširaju ulicama Pariza u znak solidarnosti sa žrtvama terora. Navodno je preko milijun ljudi učestvovalo u povorci, a na čelu su bili šefovi europskih država. Svi su mediji izvještavali o jedinstvu naroda i političara, ujedinjenih u boli zbog užasnog ubojstva suradnika redakcije Charli Hebdo.

Ali, to jedinstvo, kako se poslije ispostavilo, bila je optička iluzija. Političara nije bilo na čelu povorke! Sve je bilo inscenirano u (za promet zatvorenoj) sporednoj ulici blizu trga Leon Blum. “Narod” iza političara nisu bili Parižani, nego snage sigurnosti. Ulica iza male skupine političara ostala je prazna. Da su snimke napravljene u blizini stanice podzemne željeznice Voltaire, potvrdio je Le Monde.

paris politicari 2

O tome kako se političari pripremaju postoji i video zapis. Posložili su se prema pripremljenom scenariju i potom krenuli. U ulici je vladala sablasna tišina. Sve je trajalo knap pola sata. Na kraju se Francois Hollande oprostio s kolegama i otišao. Političari, tek što su duboko ožalošćeni ruku pod ruku marširali ulicom, ušli su u svoje limuzine i odvezli se kući. S prosvjednicima političari nisu bili u kontaktu niti jedne sekunde. O svemu je prvo obavijestio Independent, a onda i Spiegel.

Američki politolog i sveučilišni profesor Ian Bremmer napisao je na svome twitter-u: Takva inscenacija uzrok je mnogim problemima i pothranjuje teorije zavjere, koje tvrde da je cijeli politički svijet lažan i da mediji ne govore istinu. Svatko može shvatiti da političari ne mogu hodati među masom ljudi. No, o tome čitatelji i gledatelji moraju biti informirani.

O tome kako nas u današnje vrijeme mediji izvještavaju, moglo bi se puno toga napisati. Jedno je dokazano, većina izvjestitelja ne prisustvuje događajima, nego samo prenose vijesti novinskih agencija i to uglavnom bez navoda izvora. Tako imamo situaciju da svi pišu isto, bez da su se uvjerili u vjerodostojnost vijesti.

Ali, zapitajmo se što je s troškovima koji su nastali tom prigodom? Zar danas ne postoji mogućnost izraziti svoju solidarnost sa žrtvama terora i nasilja, bez da se potroše ogromne sume novca? Zašto je u Pariz letjelo desetak šefova država, uključujući njihovu pratnju i sigurnosno osoblje, kada su grad koristili samo kao kulisu? Spektakl je vjerojatno koštao nekoliko milijuna eura koje porezni obveznici tek moraju zaraditi.

I na kraju, ostaje ključno pitanje: Gdje je granica između politike i glume odnosno predstave? Neki su politički rituali neosporno potrebni. Ali, nedopustljivo je za nos vuči medije i narod. Narod im ionako malo vjeruje, a u buduće će sumnjati u svaku izjavu političara. I onda bi politici moglo iči kao očajnom klaunu, kojemu također nitko ne vjeruje da cirkuski šator gori. Najkasnije tada, posljedice bi za sve, političare ali ii narod, mogle biti pogubne. Autor, izvor: Dunja Gaupp, www.hkz-kkv.ch