FAKI 17 – festival alternativnog kazališnog izričaja

faki plakat bez imena

faki plakat bez imena

16/12/14 – 20/12/14
Pierottijeva 11, Zagreb

Ovogodišnji Festival Alternativnog Kazališnog Izričaja posvećen je temi zimskih i ostalih klimatskih uvjeta. Željeli smo zapaziti što možemo učiniti, bez obzira kome pomogli, i pitali smo umjetnike koje su posljedice prepoznali na sebi nakon što su bili izloženi klimi. 9/10 ih smatra da su svakodnevno izloženi klimi, dok ostala nekolicina opaža samo velike klimatske promjene.

Tokom pet dana trajanja festivala FAKI predstavlja 7 predstava iz Hrvatske, regije i svijeta te tri međunarodne kazališne rezidencije koje započinju s radom otvorenih kanala 5.12.2014.

16.12. u 20h otvaramo 17. FAKI s predstavom ‘Že(d)na udaha’ Teatra Nemerik iz Pule. Sljedećeg dana nastupaju potomci istih korijena, zagrebačka grupa PunkoŠIPAK čija redateljica Irena Boćkai također dolazi iz pulskog alternativnog kazališta Dr.INAT. PunkoŠIPAK se predstavlja s predstavom ‘(S)letovi’ u kojoj ponovno traže orijentaciju i identifikaciju pomoću prostorne svijesti kakva se nalazi u inteligenciji jata. U 21h sati istog dana otvaramo izložbu mlade fotografkinje Tore Tkalec u Greyju, dok vas od 23h pozivamo u Klub Attack na nekoliko talijanskih i jedan hrvatski koncert. ‘Bodies’ – psych rock / post punk trio; bas, vokali, gitara I bubnjevi;
‘Panorama’ – no wave / kraut rock trio; analogni sint I sempler, bubnjevi, klarinet; ‘Oscar Fate’ – pop-trip sint, bubnjevi. Slijedi prezentacija Live Motion projekta koji istražuje improvizaciju uživo s elektronikom i pokretom.

18.12. nas posjećuje Porodica bistrih potoka s planine Rudnik u Srbiji, koja je prije deset godina nastupala na FAKI-ju. Ove godine dolaze s predstavom ‘Stid’ koja podsjeća na iskonsko ljudsko dostojanstvo koje je danas potisnuto društvenim besmislom i depresijom. Nakon predstave gledamo film o kazališnom festivalu Šumes, dok će redatelj i osnivač najstarije eko-umjetničke komune u Srbiji Božidar Mandić održati predavanje ‘Ne-najavljena umjetnost’ o svom životu i umjetničkom radu tokom već četrdeset godina u šumi.

19. i 20.12. očekuju nas dvije predstave dnevno, u 20h ‘Solange’ Blanke Bukač, autorska monodrama koja iznimnim, snažnim kazališnim jezikom ukazuje na nužnost humanosti, ljudskog dostojanstva, na život dostojan čovjeka i njegovog rada, bez svakodnevne prisile klasnih ograničenosti, bez ponižavanja, bez manipulacije, bez prikrivanja istine i na kraju, bez izdaje osobnih ideala i snova. Kasnije, u 22h, predstavljamo grupu mladih koreografa Tripletrips s projektom ‘Penisology’, dva plesna sola koja će za festival izvesti zajedno, fokusirajući se na međusobne razlike i preklapanja u nizu drugačijih međuodnosa: ‘Dotology’ Nikosa Konstantakisa i ‘My penis told me I’m stupid’ Marcusa Tomczyka.

17. FAKI zatvaramo 20.12. s predstavama s dvije rezidencije. U 20h gledamo prvu predstavu nastalu na FAKI rezidenciji ‘La Marche de l’Empereur’, kolektivno samopropitivanje autorskog tima iz Berlina, dramaturga Michaela Berona, redatelja Stavrosa Yagulisa i video umjetnice Maryvonne Riedelsheimer, koji će izvođače za svoje kazališno istraživanje naći na zagrebačkoj audiciji 6.12. u 15h u Žonglerskoj dvorani, u Medici. Berlinski projekt istražuje turizam kao političku opciju, odnosno zapadnjački tip slobode sadržan u konceptu putovanja te će se izvedbeni materijal oblikovati prema osobnom iskustvu umjetnika kao turista u prosincu u Zagrebu.

U 22h grupa Freakvencija ima prezentaciju projekta ‘Frame It’ koji je započela ovog ljeta u Veneciji kao niz site-specific izvedbenih vizija u napuštenim i zapostavljenim javnim prostorima.

16/12/14
20h Teatar Nemerik: ‘Ž(e)dna udaha’ (Pula)
Žonglerska dvorana

22h OpenMic / freestyle + guests
Grey

17/12/14
20h Punkošipak: (S)letovi (Zg)
Žonglerska dvorana

21h Izložba fotografija Tore Tkalec (Zg)
Grey

23h – 04h Koncerti: Bodies (Venecija), Panorama (Zg), Oscar Fate (Venecija), DJ/VJ setovi i instalacije Live Motion, Lavine i Dinello (Venecija), jam session
Klub Attack

18/12/14
20h Porodica bistrih potoka: ‘Stid’ (Rudnik, Srbija)
Dvorište Medike

21h
Projekcija filma o festivalu Šumeš, Porodica bistrih potoka
Predavanje osnivača Božidara Mandića: ‘Nenajavljena umjetnost’
Koncert: Silvia Galluccio, Davide Sodero
Grey

19/12/14
20h Blanka Bukač: ‘Solange’ (Biograd na moru)
Filmski studio

22h Tripeletrips: ‘Penisology’ (Cologne)
Žonglerska dvorana

20/12/14
20h Open_S_Ystem: ‘La Marche de l’Empereur’ (Berlin)
site-specific / Žonglerska, Grey, Jazz, Jogurt

22h Freakvencija: ‘Frame It’ (Venecija)
Filmski studio

Ulaz na cijeli festival je besplatan.

Festival Alternativnog kazališnog izričaja organizira Autonomni kulturni centar Attack. Festival su financijski podržali Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Grad Zagreb – Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport, zaklada Kultura nova i Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva.

Teatar Nemerik – ‘Že(d)na udaha’
Pula
16.12.2014.
20h

‘ŽE(D)NA UDAHA’
Tri žene, vrlo različite i, unatoč tome, znakovito slične, supostoje unutar malog, intimnog, zatvorenog sustava. Balansirajući na krhkoj granici racionalnog i emocionalnog, u grozničavom iščekivanju neodređenog, nedefiniranog i jedva zamislivog nečeg što bi ih moglo učiniti slobodnima i potpunima, verbaliziraju svoju ustreptalost, ranjivost, pasivno prepuštanje, otpor, (ne)povjerenje, razdraženost, podjednako svoju slavodobitnu, čulnu ženstvenost i tragičnu nezamijećenost. Nadzemaljski, skučeni i klaustrofobični boudoir mjestimično pokazuje svoje pravo lice, transformirajući se iz utočišta u klopku, iz bajkovitog prostora u dobro opremljenu ludnicu, dok se po vanjskim rubovima pritom sve vrijeme šulja perfidnija, bestidnija, karikirana verzija triju žena, kojoj je na umu samo jedno.

Autori predstave su Ana Černjul, Mirjana Ban, Nives Galić, Šandor Slacki i Jelena Starčić.

O grupi:
Teatar NEMERIK najmlađi je pulski teatar pri udruzi Distorzija (DC Rojc – Pula). Inspirirani osobnim strujama svijesti, umjetničkim sinestezijama i (ne)izvjesnim ishodima, u svom radu nastoje pomicati limite, otključati poneka zaključana vrata i poigrati se mogućnostima obećavajućih, još neistraženih područja, jer ih više od ičega inspiriraju kontinuirani rad, usavršavanje, progres i istraživanje.

Jezgru teatra čine stalna četiri člana – Šandor Slacki, Mirjana Ban, Nives Galić i Ana Černjul – odrasli i sazreli u pulskom kazalištu Dr. INAT. Otvoreni su za buduće suradnje i projekte sa zainteresiranim pojedincima koji s njima dijele senzibilitet i ars vivendi.

Prezentirali su se pulskoj publici u travnju 2014., predstavom Že(d)na udaha, prvim dijelom predstojeće trilogije.

PunkOŠIPAK – ‘(S)letovi’
Zagreb
17.12.2014.
20h

‘(S)LETOVI’

Poput vjetrenjača energiju iz snage vjetra generirati,
po principu tanke membrane
oscilirati, oscilirati, oscilirati.
Osciliranjem snagu vjetra pretvarati u mehaničko gibanje magneta,
sitnih mehanizama koji nas drže na okupu
poput ptica za vrijeme sleta.
Propelerima letjeti, na mističnu planinu slijetati, kroz oko kamere prolijetati, sa srebrnim jabukama uzlijetati…

Izvedba (S)LETOVA poigrava se spacijalnim zakonitostima, u prostoru ispunjenom žičanim skulpturama gdje tanke linije metala ocrtavaju crteže po zraku, ekspandirajući svoje prvotno, suženo značenje. U izvedbi se na specifičan način propituje fenomenologija mjesta i prostora kao što su aerodromi ili heliodromi te kako ti proizvedeni prostori djeluju u izvođačevoj svijest dok ih prevodi u pokret. Izvedba producira tijelo koje curi kroz pukotine prostora, dok konačno ne iscuri svoj tok do kraja. Tijelo osjeća i pamti, diše i znoji se, oponašajući tanke membrane vjetrenjača koje osciliranjem snagu vjetra pretvaraju u mehaničko gibanje magneta, sitnih mehanizama koji izvođače drže na okupu poput ptica za vrijeme sleta. Aerodinamika tijela opisuje svoju prostornost koja, shvaćena u arhitektonskom smislu, djeluje ograničavajuće. Uz intenzivna filozofska razmatranja o prirodi vremena, u dvadesetostoljetnoj filozofiji dogodio se i svojevrsni zaokret prema prostoru, uočavanju neodvojivosti čovjeka i prostora, odmaka od matematičke prema egzistencijalnoj spacijalnosti. Tako Gaston Bachelard, težeći dokidanju opreke između znanosti i umjetnosti, utvrđuje nadmoć prostora nad vremenom. Naša je svijest prostorna pa tako kući, „topografiji našega intimnog bića”, Bachelard odbija priznati samu geometrijsku utemeljenost. U svojem nastojanju da obrazloži koncept egzistencijalnoga prostora, Norberg-Schulz analizira fenomen mjesta tj. njegove strukture kroz kategorije prostor i značaj, koje su analogne osnovnim ljudskim psihološkim funkcijama kao što su orijentacija i identifikacija. Te mu kategorije služe u definiranju geniusa loci. Isti autor tvrdi da su današnje otuđenje i gubitak identifikacije uzrokovani osiromašenom vizualizacijom, posljedica koje jesu emocionalna nesigurnost i strah u suvremenom svijetu.

koncept: Irena Boćkai, izvedba: Ivan Tudek, Irena Boćkai, Juraj Barkić, Daniel Varela, Monika Baotić, Vilim Ostović, vizualno oblikovanje: Ivan Tudek, ton majstorica i voditeljica svjetla: Ksenija Rožman, izbor glazbe: Irena Boćkai, tekst: Irena Boćkai, produkcija: Punkošipak

O grupi:
Kazalište Punkošipak i istoimena udruga osnovani su 2009. godine u Zagrebu i djeluju kao dio Centra mladih Ribnjak. Punkošipak je studenska kazališna grupa koja ima dosta iskustva u igranju po Hrvatskoj, a ove je godine naša aktualna predstava Neckar izabrana za sudjelovanje na Međunarodnom kazališnom festivalu FITAG u Španjolskoj te na Međunarodnom festivalu studenskoga teatra u Rumunjskoj. Poetika naše grupe sadržana je u bavljenju pokretom pa se bavimo mogućnostima fizičkoga i neverbalnoga teatra, korporalne mime i suvremenoga plesa.
Umjetnička voditeljica Kazališta Punkošipak Irena Boćkai (1986) završila je diplomski studij kroatistike, a trenutno je upisana na Poslijediplomski doktorski studij književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kazališno je iskustvo stekla u alternativnoj kazališnoj skupini Dr. INAT iz Pule s kojim je sudjelovala na mnogim kazališnim projektima i koprodukcijama, između ostaloga sa Grotest Maru (Njemačka), Foulklor i Branko Potočan (Slovenija), Teatr KTO (Poljska), Orto-da (Izrael) i dr. Izvela je veći broj performansa, između ostaloga performans Žgambeta u Atelijerima Žitnjak, Zavičajnom muzeju grada Rovinja i na Noći performansa u Rijeci u Sklopu Perforacija, te nastupila na mnogo predstava u Hrvatskoj i inozemstvu (Francuska, Poljska, Izrael, Španjolska).
Scenograf Ivan Tudek (1983) diplomirao je 2010. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na nastavničkom odsjeku u klasi izv. prof. Damira Sokića. Izlagao je na desetak samostalnik i dvadesetak skupnih izložbi. Član je Kazališta Punkošipak, HDLU-a Zagreb i HZSU-a.

PORODICA BISTRIH POTOKA – ‘STID’
Rudnik, Srbija
18.12.2014.
20h

‘STID’
‘Stid’ je predstava koja podsjeća na iskonsko ljudsko dostojanstvo. Ono je danas potisnuto, diskreditirano i suvišno, ali zato zatičemo svijet ispunjen besmislom i depresijom. U ovoj predstavi ne radi se o psihološkom stidu, već o filozofskom…onom stidu koji nas čini intelektualnim i pojednostavljenim bićima.
Moto ove predstave : STIDIM SE DA NE BIH ČINIO DJELA ZBOG KOJIH BIH SE STIDIO!
Pojedinac je značajan faktor suvremenog vremena. On ipak može nešto učiniti, ali samo ako se prethodno suoči sa stvarnošću i dehumanizacijom ljudskog bića. Prethodni vijek bio je vijek mašinizacije, sad bi bio red da se ponovo počovječimo. Zato nam je potreban etički stid. Tko sam ja naspram ovog svijeta i civilizacije koja ukazuje ubrzani ritam isčezavanja, ali ne baš na prirodan način, nego s nagonom agresivnog uništenja. Ovo je izgubljeni svijet u kome ima svega, osim smisla. Predstava “STID” mali je prijedlog osobne odgovornosti, čovjek može nešto učiniti. Uostalom, zar nije Tarkovski parafrazirao Dostojevskog u rečenici – STID MOŽE SPASITI SVIJET? Radi se o stidu koji preispituje svoje postojanje i ulogu te mjesto čovjeka u prirodnoj cjelini. Uništavajući prirodu, čovjek uništava svoje prijestolje intime i sposobnosti da se snađe u realnosti. Stvarnost je uništena, veli Baudrillard, ali stid – kao umjetnička kategorija – može biti prvi prijedlog (praskozorje) naše rezilijencije (umijeća stvaranja unutarnje snage). Dovoljno je iskreno postaviti pitanje opstanka i svijet više nije superioran u svojim globalnim prevarama.

Kao i sve prethodne predstave ‘Porodice bistrih potoka’ o i ova je djelo avangardne ustrajnosti. Akteri trče po sceni, viču, kreću se u ritmu asimetrične scenografije. Osnova predstave, sklopljene bez tehnike, jest ukazati da je čovjek biće energije, a ne invalid moderne i fundamentalističke tehnologije. Čovjek će biti izgubljen sve dok ne prizna da je izgubljen. Mala kazališna djela su ukaz svijetu da i kad je sam čin završen, struje povijesti rade za nas da se popravimo.

Režija: Božidar Mandić.
Igraju : Dragana Jovanović, Uroš Vukša, Predrag Mitrović, Nina Vasić, Katarina Jovanović, Božidar Mandić

Film o festivalu ŠUMES
Šumes je kazališni festival koji se već trinaest godina održava u domu Porodice bistrih potoka na planini Rudnik. Grupa kazališnih stvaralaca, muzičara, pisaca, umjetnika okuplja se i kreira trodnevni zajednički život (obično posljednjeg vikenda u augustu) igrajući predstave na livadi, u potoku, na drvetu… To je ekstaza zajedničkog kreativnog uzbuđenja gdje su svi i izvođači i gledaoci.

Predavanje NENAJAVLJENA UMJETNOST
Predavanje-Nenajavljena umjetnost predstavlja razgovor između osnivača komune Porodice bistrih potoka Božidara Mandića i publike. Razgovor ima za temu umjetnost, jednostavnost i hrabrost življenja. Jer umjetnost dolazi iz beskraja, najbolje je da autor bude sprovodnik koji samo očekuje taj trenutak kada će umjetnost izići na vidjelo. Impulsi koji dolaze iz metafizike nagrada su za samog umjetnika i zbog toga su ti trenuci koje propuštamo kroz sebe najveća nagrada za samu umjetnost. Nenajavljena umjetnost negira sve modele I sve prerogative postojeće umjetnosti.

O grupi:
Porodica bistrih potoka je najstarija eko-umjetnička komuna u Srbiji. Njen osnivač Božidar Mandić rođen je u Novom Sadu, gdje je živio sve do 1977., kad seli na planinu Rudnik gdje započinje misiju povratka prirodi i eksperimentalnoj umjetnosti. Osnovna načela komune su – Filozofija zemlje, Otvorenost doma, Skromna ekonomija i Stvaralaštvo. Božidar Mandić objavio je do sada 21 knjigu, realizirao dvadeset kazališnih predstava avangardnog karaktera. Njegova teza je da avangarda mora prvi put hodati unazad. Porodica bistrih potoka već 44.godine nosi avangardni status, od 1970. Mandić je i član Dječje redakcije Radio-Beograda i kolumnist lista ‘Danas’ i ‘Politike’. Borba za Pojedinca i Planetu osnova je nove filozofije življenja, nazvane – PLANETARIZAM!

BLANKA BUKAČ: ‘Solange’
Biograd na moru
19.12.
20h

‘SOLANGE’
Iluzije. Snovi. Sanjati.
Sanjati kao sluškinja o moći i o ljepoti gospodarice.
Sanjati iza paravana u Gospođinoj spavaćoj sobi ili na Gospođinom balkonu.
Sanjati znači i sanjati samoga sebe.
Snovi su ogledalo u koje se možeš pogledati i u njemu ništa ne vidjeti.
Zato trebaš nekoga tko će te sanjati.
To je isto kao da bi se sam sanjao u toj osobi.
Ako te nitko ne sanja, onda si apstrakcija.
Apstrakcija možeš ostati i ako te netko sanja.
Tko namjerno sanja, taj ne vidi ili ne želi vidjeti.
Vidjeti je teško i kad ne sanjaš. Tada možda namjerno spavaš.
Trebalo bi naučiti gledati za vrijeme spavanja.
Nitko ne želi biti apstrakcija, jer je to skandal.
Zato se apstrakcija pretvara da to nije. Pretvara se i pred samom sobom.
Postoji li kraj tome pretvaranju?
(Blanka Bukač)

Poznajete li gospodina Geneta? Ah, tko ga već sve nije tražio na ovom svijetu!
Dozvolite mi da vas podsjetim na njegovo remek-djelo, dramu “Sluškinje” koju je napisao 1947. inspiriran stvarnim zločinom. Nositeljice radnje su sestre Solange i Claire i njihova gospodarica, bogata, svemoćna Gospođa. Sestre u svom životu nemaju drugog izbora osim da rade kao Gospođine sluškinje. U službi su već deset godina. U njihovom životu postoje još samo duboka bol, praznina, očaj, ogorčenje, svakodnevna poniženja, mržnja, ljubomora i frustracije: pustinja u kojoj su mržnja i ljubomora prema Gospođi, začudno, njihova jedina oaza. Oaza duha, jer Gospođa gotovo da i jest cijeli njihov svijet, ali i zaštita i paravan od vanjskog, stvarnog svijeta. Mržnja i optužbe oblikovale su cijelu paletu negativnih emocija i stanja koja su ih deformirala, pa se opet vratila svome izvoru: njima samima.
Odnos dviju sestara je složen. Neuspjeli pokušaj ubojstva Gospođe još ga više dramatizira i naglašava. Očaj zbog tog neuspjeha prisiljava Claire na samoubojstvo.
Na Gospođinom krevetu leži mrtva Claire. . .
Slijedi nastavak drame “Sluškinje”, monodrama SOLANGE:

Solange je upravo izgubila svoju sestru, ostala je potpuno sama. Očekuje dolazak Gospođe i Gospodina sa policijom. Policija dolazi zbog toga što su sestre lažnim optužbama Gospođinog ljubavnika strpale u zatvor. Solange se pomno dotjeruje. Nakon kratkotrajnog smirenja kroz naučenu igru imitiranja Gospođe, kroz sjećanja, analizu, samoispovijed i pranje nogu, opet počinje paničariti. Da bi pobjegla od panike i tjeskobe, ona ponavlja obred. Upravo u obredu iz kojeg je i nastalo kazalište, u posvećenoj igri Solange opet pronalazi svoje trenutno utočište.
Autorica, redateljica i izvođačica: Blanka Bukač, dipl. dramska umjetnica.
Blanka Bukač o ‘Solange’:
‘Moja misija kao kompletne autorice predstave ‘Solange’ jest ukazati na apsurd suvremenog načina života, na besmisao postojanja svakog od nas ukoliko se i dalje uporno ustraje isključivo na galopirajućem materijalizmu koji za sobom povlači sustavno duhovno, moralno i kulturno osiromašenje i propadanje, ubrzano nazadovanje ili bolje rečeno, nestajanje svega ljudskoga, nestajanje nas samih i naših identiteta, nestajanje identiteta našeg društva, naše kulture i života kakvog smo ga nekoć živjeli u određenoj zajednici.
Ukazujem i na borbu svih nas protiv nas samih, na unutarnje konflikte svakog od nas kroz sve vrste pokušaja prilagodbe našoj zajedničkoj stvarnosti.
Naše društvo je u posljednjem stadiju teške bolesti raspadanja, potpune dezintegracije. Svaka akcija, inicijativa i program uglavnom se pokazuju neučinkovitima, postaju i ostaju samo svojom svrhom.’

TRIPLETRIPS – ‘Dotology of my penis’
Cologne
19.12.
22h

‘Dotology of my penis’
‘Dotology of my penis’ sastoji se od dva odvojena sola koja su nastala zasebno te se izvodila odvojeno. Koreograf i izvođač ‘Dotology’ je Nikos Konstantakis, dok ‘My penis told me I’m stupid’ potpisuje Marcus Tomczyk. Obje koreografije su se razvijale pomoću istih metoda i tehnika. Iako se bave različitim temama, imaju mnogo sličnosti i paralelizama. Obje izlažu na sceni muško tijelo kao alat za istraživanje i eksperiment. Za potrebe festivala dva sola će se dekontekstualizirati s fokusom na međusobne razlike i moguća preklapanja. Za vrijeme rezidencije autori će tražiti zajednički okvir koji proizvodi novi kontekst koji može omogućiti sintezu izvedbe. Dvije koreografije će biti predstavljene kao jedna, kao jedna pored druge, kao jedna preko druge i kao jedna nasuprot druge.
‘My penis told me I’m stupid’
Ono što sačinjava muško tijelo ima vlastiti život. Postaje riječ. Traži prioritet, razmišlja, ističe i uređuje. Što se događa, ako se protegne na čitavo tijelo? Moram se ugušiti, ako se ne upravi prema drugom. Ovaj se solo bavi muškim tijelom, bori s njegovom senzualnošću i žudnjom. Traga za tjelesnim užitkom i stvara slučajne prizore objekta požude. Postavlja muško tijelo u prostor da bi mu omogućilo reakciju na sebe samo. Traga za stvaranjem ikone sebstva. I pronalazi sličnosti s božanskim bićem. Iznuđen borbom protiv prirode, nastaje novi neutralni materijal. Pokret, dah, znoj. Tijelo, predstava, biće. Čovjek, žrtva, bog.

Ples i koreografija: Markus Tomczyk
premijera: 9.7.2014, kao dio plesne predstave “Ava & Edam” u Arkadasu – Bühne der Kulturen, u Kölnu.

DOTOLOGY
Muškarac dočekuje publiku. Crn pod. Svjetlo je meko, tek tolike jačine da se raspozna što će se na pozornici predstaviti, a ne da stvori neki ugođaj. Muškarac izvodi koreografiju zasnovanu na Aristotelovoj filozofiji i razvijenu iskorakom u suvremene sociološke teorije. Dramaturgija se koncentrira na te filozofske aspekte i predstavlja društvene komentare pojma “točke”. Točka kao stanica, cilj, završetak i savršenstvo. G-točka, socijalne stigme, točka susreta, kontakta, sudara, točka vrenja. Kraj vremena, teleologija i integracija.
Plesač pažljivo izvodi koreografiju i u isto vrijeme ispituje njen utjecaj na vlastito tijelo, na publiku i prostor izvedbe. Bitno je kontrolirati te postupke i osjetiti trenutak stvaranja.

Ples i koreografija: Nikos Konstantakis
premijera: 17.4.2014, Festival Plattform HR 2014, Zagreb
premijera u Kölnu: 20.5.2014. Studioteatar ZZT

O autorima:

NIKOS KONSTANTAKIS (umjetnički voditelj, izvođač), rođen je u Grčkoj. Studirao je sociologiju i glumu u Ateni. Nakon jednogodišnjeg obrazovanja na Tanzfabriku u Berlinu, upravo je završio diplomski studij ‘Diseminacije plesa u suvremenom okruženju’ na Visokoj školi za glazbu i ples u Kölnu. Od 2006. radi kao glumac i izvođač u području kazališta, plesa, filma i televizije. 2012. i 2013. je surađivao s redateljicom Irenom Čurik u okviru europskog projekta APAP. Trenutno izvodi MEAT MARKET na Festivalu WEST OFF 2014 i radi kao predavač u raznim projektima plesno-kazališne edukacije u u Kölnu.

MARKUS TOMCZYK (umjetnički voditelj, izvođač) je netom završio diplomski studij ‘Diseminacije plesa u suvremenom okruženju’ na Visokoj školi za glazbu i ples u Kölnu. Otkad je diplomirao glumu (na visokoj školi Ernst Busch, 2007), radi kao glumac u kazalištu, filmu i televiziji. 2008. je osvojio nagradu za najboljeg mladog profesionalnog glumca na Filmfestu u Münchenu, a 2009. nagradu Günther-Strack Studija Hambung. 2009. je producirao svoju prvu predstavu “Optimiertes Gedankengut”, izvedenu na Mjesecu performansa u Berlinu. Trenutno izvodi duet “Zweinsamkeit” (gostovao na 368 Kilo Tanz Festivalu u Essenu) i predstavu “Meat Market” na festivalu WEST OFF 2014. Daje poduke iz glume, vodi glumačke radionice i tečajeve joge za djecu i odrasle.

OPEN_S_YSTEM: ‘La Marche de l’Empereur’
Berlin
20.12.
20h

‘La Marche de l’Empereur’
Autori se bave kolektivnim samoupitnikom u vezi koncepta i političke filozofije turizma. Zanima ih veza između turizma i slobode zapadnog tipa, koja se manifestira putovanjem i njegovom promocijom. Ovaj će projekt stoga pokušati otvoriti umjetnički dijalog između autora i njihovih suradnika sa žiteljima Zagreba o tome kako je to živjeti 25 godina poslije, u post-socijalističkom svijetu?
Godina je 2025. Sjeverni pol se zbog dramatične klimatske promjene potpuno otopio. Gospodin Pink Quin je posljednji preživjeli car pingvin s Antarktika, čudom spašen, kad su ga japanski kitolovci uhvatili u mrežu. Na obalama Fukushime radioaktivno je mutirao te poprimio izgled drugih ljudskih mutanata u društvu punom mutanata. Radi u putničkoj agenciji i mrzi svoj posao. Sljedeća postaja: Zagreb. Stiže grupa turista iz istočne Njemačke. Njihov vodič je gospodin Pink. On nema nikakvu predstavu o gradu, o zapravo niti jednom gradu. Ništa ga ne zanima. Međutim sve se mijenja kad jedan turist spomene posljednju koloniju pingvina koja živi na otoku Fernandina, u Ekvadoru. Dok kod gospodina Pinka počinje rasti snažna želja za životom, u kojoj zamišlja čašu mojita u svojoj ruci te vidi sebe kako živi poput pravog Cara među svojom vrstom, turisti počinju postavljati pitanja. Njima su bili obećani rasvjetali krajolici, prvo od političara, a potom i iz visoko-sjajećih magazina. Što će se dogoditi kad se snovi o bijegu i kolektivne fantazije o boljem, toplijem mjestu suoče s krutom stvarnošću 21. stoljeća?
O autorima:
Michael Beron (1983, Berlin), pisac, autor i dramaturg, masterirao je kazališne studije te završio filozofiju i španjolski pri Freie Universität Berlin. Radio je kao dramaturg u Theaterdiscounter Berlin. Dio je uredničkog tima radikalnih, lijevih novina arranca! te jedan od osnivača internet žurnala kitty & karl, koji nastoji ostvariti sjedinjenje prizemljenog marksizma s raspršenom energijom postmodernizma.
Stavros Yagulis (1972, Berlin), glumac, redatelj, pjevač, skladatelj i tekstopisac. Završio studij glume u Ateni. Glumio u nekoliko nagrađenih kratkih i dugometražnih filmova. Studirao klasično i bizantinsko sviranje. Održao brojne koncerte i radio kao trener za glas. Poučava vlastitu glumačku metodu na radionicama u Grčkoj i Berlinu.
Maryivonne Riedelsheimer (1986) je diplomirala na FU Berlin kazališne studije te društvenu i kulturnu antropologiju. Radila je kao dramska savjetnica, redateljica i video umjetnica u Njemačkoj i međunarodno. Bila je umjetnička asistentica na videu u pet produkcija Franka Castorfa. Osnivačica je i dramska savjetnica njemačko-meksičke kazališne grupe Teatro Prieto s kojom je gostovala u Meksiku, Kolumbiji, Francuskoj i Njemačkoj. Dobitnica je nekoliko nagrada. Režirala je eksperimentalni dokumentarni film o okupiranom teatru EMBROS u Ateni, kao i druge političke performanse.

Freakvencija – ‘Frame It’
Venecija/Zagreb
20.12.
22h

FRAME IT je eklektični izvedbeni projekt s međunarodnim izvođačkim timom, započet ovog ljeta u Veneciji kao niz site-specific izvedbenih vizija u napuštenim i zapostavljenim javnim prostorima. Za Faki će autorska i izvođačka ekipa koja se okupila u Veneciji, predstaviti svoj rad kao work-in-progress koji će pripremiti tokom dvije desetodnevne rezidencije u Veneciji i Zagrebu. FRAME IT nastaje kao izvedbena mašina koja proizvodi okvire za narative ne bi li ih odmah strukturirala u rastući scenski spektakl koji se svako malo spontano regenerira kroz disleksične izvedbene forme koje povraća, jer teži savršenstvu spektakla, izvedbe i osjećaja.

Autorica i redateljica: Irena Čurik
Izvode, sviraju i pjevaju: Barbara Antoniazzi, Edoardo Evagelista, Giovanni Dinello, Sylvia Galluccio, Davide Sodero

O autorici:
Irena Čurik (1983/Zg) diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 2010. Autorica je kazališnih predstava ‘Je n’ais plus d’idées’ (2008), ‘Disleksija’ (2010), ‘Sutra, sutra’ (2011), ‘_replacements for Years of refusal’ (2012), ‘There was no news anymore’ (2012), ‘More beauty, less beauty’ (2013) te radionice eksperimentalne kazališne prakse ‘Alija Sirotanović’ (2012). Od 2006. redovna je suradnica Trećeg programa HR, urednica kulture i izvedbenog programa Radija SC s kojim realizira brojne projekte koji tretiraju radio kao umjetnički i izvedbeni medij te stipendistica programa Artslink 2011. u sklopu kojeg ostvaruje umjetničku rezidenciju na sveučilištu Yale. Od 2011. do 2013. članica je apap mreže unutar koje surađuje s mladim europskim izvedbenim umjetnicima na rezidencijama u Berlinu, Zagrebu, Linzu, Drou, Kortrijku i Salzburgu. U tom razdoblju osniva izvedbenu skupinu Freakvencija s kojom 2014. u Veneciji započinje projekt ‘Frame’ It koji se sastoji od 12 poglavlja kao site-specific izvedbenih vizija napuštenih i zapostavljenih gradskih i javnih prostora. ‘Frame It’ okuplja takozvane privremene izvedbene jedinice koje čiste i ponovno upotrebljavaju napuštene prostore. Uz stalan autorski tim projekt održava audicije na svakom mjestu izvedbe te u rad na predstavi uključuje lokalnu zajednicu nastojeći osvijestiti prednosti kolektivnog, umjetničkog angažmana. Od lipnja do listopada 2014. Freakvencija postavlja prva dva poglavlja: ‘Madre Coraggio’ 26.7. u Meterološkom tornju Ospedale al Mare i ‘La peste’ 13. i 14.9. u dvorištu napuštenog muškog zatvora na Guidecci, u sklopu Festival delle arti Guidecca Sacca Fisola.