Alenka

Otvorenje izložbe fotografija “Prolaženja”, skupine autora, Alenke Cindrić, Roka Crnića i Katerine Dude, održat će se u petak, 26. rujna u Galeriji SC s početkom u 20 sati. Izložba je dio projekta Oni dolaze….

Izložba je otvorena do 3. listopada, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.
Alenka Cindrić, Katerina Duda, Roko Crnić /Prolaženja

Ukoliko u radovima Alenke Cindrić, Katerine Dude i Roka Crnića promotrimo kako je pristupljeno kategoriji prostora, primjetit ćemo najprije da je u njima svakodnevnom gradskom prostoru, onom kojim najčešće prolazimo a da ga ni ne primjećujemo, pridana aktivna uloga ‘kazivača’, svojevrsne riznice znakova, kodova i osobnih narativa, čuvara i jednog od glavnih čimbenika individualnog iskustva. Prostoru pritom svo troje umjetnika pristupa s pažljivim poštivanjem, započinjući svoje preispitivanje (i ‘preispisivanje’) određenih segmenata urbanog tkiva naizgled skromnim zahvatima, kakve primjerice izvodi Alenka Cindrić u raduA, ali, ne, nego, vec,no. Minimalnim performativnim gestama na javnim i polu-javnim gradskim površinama, koje bi zasigurno među gradskim prolaznicima prošle sasvim nezapaženo da ne posjeduju malenu dozu začudnosti i pomalo ludičke neočekivanosti, Alenka istražuje vidljive tragove (znakove) nastale kao direktne posljedice prostornog kretanja anonimnih prolaznika. Utabani puteljci, koji očito mnogo bolje spajaju dvije strane parka nego predviđene asfaltirane staze, predstavljaju svojevrsne spontane, proizvoljne ‘linije hoda’, lukavo stvorene malenim činovima tihog bunta.

Alenka Cindrić rođena je 1985. godine u Slavonskom Brodu. Završila je preddiplomski studij Germanistike i ukrajinistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i preddiplomski studij Animiranog filma i novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti. Izlagala je na nekoliko skupnih izložbi i projekata. U radovima kroz performativne akcije istražuje ponekad previđene elemente fizikalnosti gradske okoline te odnose između javnog i privatnog prostora.

duda

Katerina Duda prostor promatra na razini osobnih iskustava i sjećanja te njihove povezanosti s memorijom prostora. “Povijest započinje na razini tla, s koracima”[1], piše Michel de Certeau u knjizi Invencija svakodnevice. U Katerininu radu Skica za sjećanja ta povijest započinje 1989., u godini njezina rođenja, kao i rođenja svih onih čija su prva sjećanja zabilježena u radu – slučajno (a možda i ne) ujedno i posljednjoj mirnodopskoj godini. Prostor je ovdje glavni čimbenik očuvanja sjećanja, a pokret koji intervjuirane osobe izvode, okidač je aktivacije sjećanja, u kojima se ponekad osobna memorija suptilno isprepliće s kolektivnim ratnim iskustvom.

Crnić

Roko Crnić pak koristi taktiku ‘prevođenja’ prostornih kodova u ne-prostorne. Njegovi radovi otkrivaju da je prostor moguće ne samo iščitati’ (Od Šenoine 28 do Prisavlja 3), već i otpjevati (Povezano sa strašću ljupko ojađeno). Čin hodanja, odnosno prolaženja nekim prostorom u tom slučaju odgovara činu čitanja (teksta) ili slušanja (glazbe). Ekvivalent prometnim znakovima postaju interpunkcijski znakovi, proizvoljno umetnuti u tekst sačinjen od konglomerata riječi pročitanih tijekom vožnje gradom, ili pak znakovi za tempo i način izvođenja klasičnog glazbenog djela, koji bi u gradskom prometu mogli poprimiti sličnu regulativnu funkciju.

S jedne strane duhovitim, a s druge pomalo nostalgičnim i sjetnim gestama, ovo troje mladih umjetnika bilježi prostor na njegovoj ‘najprizemnijoj’ razini: na razini iskustva pojedinca – uličnog prolaznika, anonimnog šetača, stanovnika zgrade. Prostorni narativi i metafore koje otkrivamo u njihovim radovima sugeriraju malene znakove ‘antidiscipline’, alternativnih ‘čitanja’ prostora, pridonoseći time stvaranju i održavanju “živuće i ‘mitske’ prakse grada”[2]. Prolaženje iz naslova izložbe pritom zadržava i vremensku i prostornu konotaciju, jer kretanje je jednako toliko prostorni, koliko i vremenski čin.

Jelena Pašić