Bilosnić ocjenjivač Karahasanove knjige u Austriji

Akademija Art
01 Naslovnica knjige Dževada Karahasana
Naslovnica knjige Dževada Karahasana

U izdanju Panonskog instituta (Pannonisches Institut) iz Pinkovca (Güttenbach), u Austriji, u Burgenlandu (Gradišće), tiskana je knjiga Dževada Karahasana Sindikat tajnih poštara (Der Geheimbund der Briefträger)

U izdanju Panonskog instituta (Pannonisches Institut) iz Pinkovca (Güttenbach), u Austriji, u Burgenlandu (Gradišće), tiskana je knjiga Dževada Karahasana Sindikat tajnih poštara (Der Geheimbund der Briefträger). Riječ je o noveli/eseju ovog bosanskohercegovačkog književnika, dramatičara, esejista i romanopisaca, poznatog i popularnog u europskim književnim krugovima, poglavito u Austriji. Sindikat tajnih poštara intrigantna je priča koja se dotiče teme Prvoga svjetskog rata u ondašnjem Sarajevu.

Urednik ovog izdanja je Robert Hajszan Panonski, dok se kao ocjenjivači potpisuju Tomislav Marijan Bilosnić, Hans Göttl i Adnadin Jašarević. Bilosnić će zapisati i ovo: “Samo pripovjedač po pozivu kakav je Dževad Karahasan, pisac otvorena duha svim pojavama u svijetu, ali i autor izgrađenog svjetonazora i autoriteta, obaviješten o svemu, povijesno sveobuhvatno, literarno zanimljivo i originalno, može govoriti ovako o velikim povijesnim i životnim pitanjima, prikazujući opće stanja kroz osobne zgode, ali ne iznoseći suda o zatečenome”. Jašarević već u uvodu ističe: “Karahasan se u neobičnoj pripovijesti o zakašnjelim pismima poigrava, u duhu post moderne, sa književnim postupcima tipičnim za Pirandelovo, Poovo i bosansko tradicionalno pisanje…”

Karahasanov Sindikat tajnih poštara objavljen je u dvojezičnom izdanju na bosanskom i njemačkom jeziku, kao što je i Bilosnićeva recenzija tiskana na hrvatskom i njemačkom jeziku. Urednik izdanja Robert Hajszan, uz uvodnu riječ o tome kako je došlo do objavljivanja ove zanimljive knjige, donosi i rječnik manje poznatih riječi u Karahasanovoj priči.

02 Dževad Karahasan
Dževad Karahasan

MRTVI SE BROJE I U TRENUTKU POMISLI NA RAT
Dževad Karahasan: Sindikat tajnih poštara / Der Geheimbund der Briefträger, Panonski ljetopis / Pannonisches Jahrbuch, Pinkovac / Guttenbach 2014.

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Dževad Karahasan takav je autor da bi njegova pripovijetka Sindikat tajnih poštara podnijela prikaz duži od same sebe, a da to ne bi razjasnilo priču, jer je u njoj toliko sitnih a preciznih detalja bez kojih i ne bi bilo ovakve direrovski bakrorezne slike o ratu. Riječ je o spisateljskoj tehnici koja tijekom razvoja priče istu žonglerski preokreće, o jeziku koji s osobitom lakoćom mračne strane svjetskoga rata idejom tolerancije premeće u vesele skaske sarajevskoga žargona. Stogodišnja poveznica s davnom 1914. godinom koja se poput dijamantne igle vrti po ploči naših sjećanja, osjećaja i prilika, koristi pritom tek rubne historiografske činjenice pretvarajući ih u osobnu ljudsku povijest, u ono neistraženo i neizrečeno što je ostalo logički nespoznatljivo iza kulisa rata.

Sindikat tajnih poštara priča je o Prvome svjetskom ratu u tadašnjem multinacionalnome Sarajevu, o svekolikoj premreženosti događaja, onih gradskih svakodnevnih i banalnih, s onima koji na društvenoj, ljudskoj, etičkoj razini mijenjaju svijet kao i obične ljudske sudbine. Teče ova priča kao još jedna izvorna Karahasanova šeherezada od uvodnog razmatranja, gotovo dokumentarističko-znanstvenog diskursa, do svojih završnih kristalno jasnih gejzira i iznimnih vodoskoka samosvojna i domišljena književnog iskaza. Beč i Sarajevo su na vrlo zakašnjelim relacijama, kao i pisma koja iz Beča stižu u Sarajevo gdje im se i gubi svaki trag, da bi se usred rata nenadano pojavila, baš kao što se i ime neznatnog Bege Lisića spominje tek među poginulima “bez napomena, komentara i čak bez mjesta porijekla”.

Iako ljudi ginu tu preko puta, na Drini, kao da rat dolazi odnekud iz daleka, u pismima i u njima ostaje zatvoren, dapače preobražen u ljubavne poruke koje Bego preko tih tuđih pisama šalje onoj u koju je zaljubljen, jer joj to drukčije ne može i ne umije reći: ” Počeo je otvarati posebno lijepe kuverte, sve koje su mu mirisale na ljubavno pismo, i dresirati golubove pismonoše da lete do Šefikina pendžera. Ako mu je ono što je našao u kuverti makar ličilo na ljubavno pismo, slao ga je Šefiki, bez obzira na jezik kojim je napisano, jer ‘srce govori sve jezike’. Tako je Šefika u kratkom vremenu od nepune dvije godine imala solidnu zbirku pisama na talijanskom, mađarskom, njemačkom, poljskom, češkom, ali i nekoliko lijepih ljubavnih pisama na bosanskom.” Besmisao rata kojemu je jedino bespogovorno vjerna smrt ovdje se iskazuje tek kroz komparaciju nelogično postavljenih novinskih vijesti, one objelodanjene na petoj stranici, kako možda neće proći ni “nekoliko dana, a već će vlakovi sa ratnoga bojišta” dovoziti prve ranjenike, i vijesti dvije stranice ispred na kojoj se već donosi “izvadak iz popisa gubitaka”, gdje će biti i obznanjeno Begino ime. I to je sve. Dakle, mrtvi se broje i u trenutku pomisli na rat. Bitku će dobiti samo onaj tko iza sebe ostavi bilo kakav trag ljubavi.

Samo pripovjedač po pozivu kakav je Dževad Karahasan, pisac otvorena duha svim pojavama u svijetu, ali i autor izgrađenog svjetonazora i autoriteta, obaviješten o svemu, povijesno sveobuhvatno, literarno zanimljivo i originalno, može govoriti ovako o velikim povijesnim i životnim pitanjima, prikazujući opće stanja kroz osobne zgode, ali ne iznoseći suda o zatečenome. Čitajući ovu priču razmišljam koliko je i kako moguće prevesti je na drugi jezik od onoga na kojemu je napisana u svim njegovim nijansama, koje se istodobno i talože i preobražavaju iz riječi u riječ, tako da je njihovo pletivo teško rasplesti. Aluzivna mreža ove priče čvrstoga je i složenoga tkanja poput kakva perzijskoga tepiha. Kako, dakle, rasplesti ono gdje konkretna pređa prelazi u apstraktne šare, a konkretne šare u apstraktnu pređu!? Učinjeno je to uporabom prirodne vune jezika, onih riječi koje se odupiru upotrebi, što će konačno reći trošenju. Vrsnoća ovog djela proizlazi upravo iz spomenutoga, jer se dobro djelo ne može napisati na jeziku koji nije prirodan. Nema ovdje danas u literaturi poznatih spekulacija, tu se pričom izravno ulazi u smisleno snažne i neistražene predjele mašte, u korelaciju objektivnog s neuhvatljivim.

Kako svako djelo ovog autora biva značajno za književnu kulturu uopće, tako je slučaj i sa Sindikatom tajnih poštara, pripoviješću u kojoj je spomen na 1914. godinu donijet kao isječak povijest koja teče u krug i ponavlja se. Povijest je prsten života čije pomicanje samo pobuđuje novi, brži protok krvi. Poruka je ove priče, kako se još jednom pokazalo kako o ničemu nema pouzdanoga znanja. Stvarne su samo iluzije, o vremenu koje živimo: “Ne može se više provjeriti je li ta priča istinita ili nije, ona je počela kružiti među ljudima, pustila je korijen u njihovoj fantaziji i sjećanjima, tako da će je sada posvjedočiti i oni koji u nju nisu vjerovali, kad su je prvi put čuli.” Ili, kako bi sam Karahasan u svojoj knjizi O jeziku i strahu, govoreći o odnosu između čovjeka i čudovišta nekada i sada, kazao: “klasična su nas (čudovišta, nap. a.) ugrožavala, a suvremena nas gutaju.”

03 Robert Hajszan Panonski i Tomislav Marijan Bilosnić
Robert Hajszan Panonski i Tomislav Marijan Bilosnić

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Next Post

Jeftino do milijardi - na siromašnima je najlakše zaraditi

Prodavaonice “Sve po dolar” ili euro niču posvuda u svijetu. U SAD-u čitave četvrti preživljavaju samo zahvaljujući njima. A iskustvo je pokazalo: na siromašnima je najlakše zaraditi milijarde piše DW Wilfredo Rosario […]
shopping-euro